понедељак, 6. јул 2015.

Volim te, depresijo moja


Ok, ispostavilo se da sam u depresiji. Nisam odmah ni skapirala. Dok nije prošlo nekoliko nedelja. Ne, neću pričati u medicinskim terminima i o definicijama. Popiću jedan čaj.

No da vidimo, da seciramo mi tu depresiju. De presija? De te stišće? Iliti kako se manifestuje u mom slučaju. Smenjuje se ništa i očaj.

Ništa: sediš na wc šolji, piškiš, nasloniš glavu na veš mašnu. Čekaš da se bešika isprazni, a onda nastaviš da sediš. Čemu ustajanje uopšte, čemu žurba? Nekako sve odjednom postaje previše komplikovano, previše nepotrebno da se uradi. Zombiran pogled, misli raštkane, memorija pojebana. Ne možeš čak ni na silu da se smeješ. Sve što je bilo smešno pre sada je ravna crta.

Očaj: Sediš u kadi iako si završio sa kupanjem i gledaš kako voda otiče i misliš kako ide nekim tamnim ljigavim cevima i odlazi u tamnu ljigavu kanalizaciju gde žive tamna ljigava stvorenja iz Dosijea X. I nekako ti žao te vode i plašiš se... I tu filozofiju onda primeniš na sve aspekte života. Možda je trebalo ovo da nazovem horor umesto očaj.

No, zašto sam sve ovo napisala? Kao i većina "radno sposobnih" ljudi, ja ne želim da budem letargična, nemam ja bre vremena za to. Ima toliko toga što treba da uradim. Čekaj bre, pa to me je i dovelo u ovu situaciju. Ima toliko toga da se uradi...

Oh, tereti odraslog života na plećima svih nas koji smo u suštini zauvek nesposobna deca, samo ponekad nam uspe da se isfoliramo - to su oni periodi kada nam "dobro ide". I čim krene loše ili se shvatimo da može da krene loše, opla, dete. A kad odrastao čovek oseti da je bespomoćan kao dete - dobije epitete ludaka, depresivca, kažu ne ume da uhvati ukoštac sa realnošću.

I tako se ti uhvatiš ukoštac sa svojom depresijom i ona te obori jer si dete. Rešenje: sedi, sipaj dva pića, zapali dve cigarete, pravi malo društvo depresiji. Ona mora da je strašno umorna od pokušavanja da se sprijatelji sa nekim, a svi je teradu, plačedu kad dođe, drogiradu je, mučedu i ona mora da se bori za opstanak.

Mejbi ako se malo vremena provede sa njom, uspe i da se oraspoloži i prestane da bude toliko depresivna ta depresija.

Volim te, depresijo moja. Koji čaj voliš? 


четвртак, 19. март 2015.

Šiške ispod miške: Modna blogerka da budem





Ležim bolesna u krevetu i razmišljam o modi.

Vidite, imate ljude (većina) koji izlaze iz kuće u full opremi, ludilo, a kad dođu kući jedva čekaju da se presvuku u trenerku i skinu brus (ako su žene), navuku neku izlizanu široku majicu... 

S druge strane je grupa ljudi (manjina) kojoj pripadam i ja, koji se i van kuće i u kući oblače u „pravu“ odeću. Dakle, ako mi se nosi seksi koktel haljina usred zime u kući, biće tako. Trenerku nosim samo kada pravim jako veliko spremanje ili ako padnem u depresiju...


Zašto? Jer, ako mi odeća nije udobna kod kuće, zašto bih je onda nosila napolju?

Plus, ne mogu da je ponesem sa sobom u grob. A i osećam se bolje, lepše, sjajno!

Sad kad znate da ležim u krevetu dok kašljem kao magare utegnuta u skinny jeans i čipkanu bluzu, da počnemo. 



Danas, kažu, imamo veću slobodu nego ikada, bar što se mode tiče.

Možemo da idemo u ofucanim farmericama ili da stavimo sirovu šniclu na galvu ili da nosimo oklop... Šta god nam duša poželi. Za razliku od nekih drugih vremena, recimo viktorijanskog ili početka 20. veka, pa čak i 60-ih ili 70-ih, kada si mogao da budeš ili „čudak“ ili „uzorni građanin”.

Kao liberarno smo društvo, otvorenih shvatanja. 


Međutim, onaj ko se nikad nije obukao baš onako kako želi, pritom svestan da to i nije baš uobičajeno – ne zna kako to zapravo izgleda. 

Koliko puta ste samo želeli da uradite nešto ludo sa svojom garderobom ili ne baš tako ludo – recimo da spojite nespojive dezene, boje, krojeve i materijale? 



To ste možda i uradili, ali ste znali da je to pogrešno. A sigurna sam da vam je neko na to i skrenuo pažnju.

Eto, ja često znam da se obučem „čudno“, staromodno ili ko uskršnja jelka – kako kaže moja mama.
Uđem uzbuđena u orman, sigurna sam u svoj odabir, pa se zabrinem, znam da će me čudno gledati...

Onda se setim tinejdžerskih dana, pa i ranije, osnovne škole. Niko mi se zapravno nikada nije baš javno podsmevao, većina mi je davala komplimete. Ko zna šta su mi pričali iza leđa.

Vidite to, osetite. I imate dva izbora - da pobegnete kući u suzama ili da dignete glavu, zauzmete stav i budete ponosni na svoje klovnovsko odelo. 


Da, izgledam fabulous, bitches ;)

I onda se niko ne usuđije da vas vređa, jer se sve prozivke odbijaju od vas kao varnice, i vi se smejete sa njima dok vam pričaju kako ih podsećate na razne likove iz crtaća ili neke čudne kombinacije poznatih osoba i simbola. I onda se sve pretvori u jednu dobru zabavu.

I kad prevaziđete strah od osude, podsmevanja i nerazumevanja, slobodni ste. 


 Udahnem duboko, navučem prugaste čarape, haljinu na tufne a preko ogromni starinski džemper izvučen iz nekog second hand shopa, mojih omiljenih zabavnih parkova. Ogrnem veliki čupavi roze kaput, leopard beretku, stavim neon karmin i navučem cokule. Ništa se ne slaže ni sa čim, o opet to je tako divan mehanizam, moj mali organizovani haos. 

I tako - ja sam jako liberarna i tužna kad sam samo u plain farmericama i majici.
I onda tako u svom bolesnom stanju ovih dana krstarim interntom i naletim na fotografiju jedne muzičarke, ima dvadesetak godina, interesantan stil i – dlake ispod pazuha. 

I ja tu stanem, zagledam se malo bolje. Stvarno ima šiške ispod miške. A onda pogledam u njenu facu, onako našminkanu u boje papagaja i nasmejem se. Kažem, pa strava, dlake ko dlake, svi ih imamo. Brijanje je samo trend koji ova cura ne prati, kao što je Frida Kalo puštala brkove i imala spojene obrve i bila jedna od najlepših žena ikada. 

U albumu sa slikama pomenute muzičarke bila je još jedna sa dlakama ispod pazuha. Već na toj slici mi je izgleddalo kao da su deo autfita koji je nosila. I nije mi više delovalo čudno. Navikla sam se za 10 sekundi.

Stvar navike je čudo. Pa kad su žene počele da nose pantalone to je bio skandal, čak i dan-danas u nekim zemljama žene ne smeju da nose pantalone. 

Stil oblačenja nije pitanje pomodarstva i privlačenja pažnje jer smo such attention whores.



To je sloboda, sloboda neverbalnog izražavanja, predstavljanja svetu. 


I zato sledeći put kada budete požeželi da se obučete i našminkate na neki način, a onda se predomislite jer niste sigurni šta će ljudi misliti o vama, stanite, samo stanite. 

I uradite to. Tako ćete pomoći nekome drugom da uradi isto. 



четвртак, 12. март 2015.

Zlo u ljudima je ko gov*o na usnama




Najbolje obožavam zle ljude.


To su mi omiljene vrste organizama. Oni što se navodno bore protiv tebe a, u stvari, bore se sami sa sobom. Neuspešno.

Pitam se da li postoji istinsko zlo u nekome. Verujem da su ljudi u suštini dobri, ali eto desi se ponekad da naiđe neko čiji su postupci baš to – čisto zlo, otrov. 

I dok se ja bečim u neverici oni sipaju taj otrov ko iz fontane. 

Svaka čast! Bravo, piće za vaš sto.  

Samo jedna stvar pre nego što se vratite palacanju račvastim jezikom – znate, to vam je seljački, ali ne ono zemljoradnički, nego seljana u duši. Ojha!

Dakle, obriši se, imaš malo izmeta oko usta. 

Ako ti nije dovoljno da nagađaš o tome ko sam ja i kakva sam, hoćeš da dođeš na kafu?

Pitaj me sve što želiš, nema potrebe da izmišljaš. Ko zna, možda je istina sto puta gora od tvojih fantazija o meni. 


Da, mora da ne spavaš noću misleći o mojim delima i nedelima.

Znaš, ljudi se od toga leče - lekovima i psihoterapijom.

Frustracija je to, sinko moj.

Da l’ je od nejebice i loše jebice ili je zbog promašenog života ili ljubomore ili je jednostavno zlo, istorija nikad nije otkrila.


Ti mene ne poznaješ, ja tebe ne poznajem. Ja o tebi ne govorim, ti jedva čekaš da o meni pričaš. 

A jebem te idiota. Možeš da imaš sto fakulteta, da budeš najuspešnija osoba na svetu, ne vredi ti ako si glup ko k*ac. A jesi.

Mogla bih ti svašta reći, mogla bih da te sahranim jednom rečenicom, ali umesto toga reći ću ti ovo:

Želim ti da te posluži zdravlje, da doživiš duboku starost, jer tebi si ti najveća kazna.


A sad odjebi, radim nešto što tebe sablažnjava, sveta osobo plemenita.  



понедељак, 9. март 2015.

Zurenje u generacijski jaz


Idu ispred mene dva dečaka, prvaci, poskakuju im rančevi na leđima, nešto čavrljaju "jako ozbiljno", mlate rukama. Stajemo sve troje na pešačkom i čujem deo razgovora koji glasi ovako: 

- Šta te boli kurac, pozovi je. 

Spuštam pogled na te čovečuljke, gledam ih raskolačenih očiju, a između nas ambis, pravi generacijski jaz. 

Drugi dečak odgovara: 

- Ma da, pa šta može da se desi, da me otkači. 

Dođe mi da čučnem ispred njih i da ih prodrmam za ramena. 

A onda nam staje automobil da pređemo ulicu, u stvari, staje njima jer su mala deca.... 

Hmm, dok ih ostavljam iza sebe, pokušavam da setim kakva smo mi deca bili, kakve smo stavove i rečnik imali. 

Jesmo li psovali tako? Milsim da nismo, mada, možda dečaci i jesu. 

A jesmo li pričali o simpatijama kao “veliki”? 

Da li smo umeli da skupimo petlju i pozovemo simpatiju. 

Ili taj strah nastaje tek kasnije - strah od simpatije. 

U stvari, detinjastiji smo mi matori. 

Pa mi bi smešno, onako na ulici, imam 28 godina i preispitujem svoju hrabrost kad su “simpatije” u pitanju. 

I da vam nešto kažem, odrasli su velike zentare. 


Svi smo bar jednom propustili neku priliku iz straha ili zbog ponosa, sujete koja bi mogla biti povređena. 

Sramota je to, pozvati prvi, posebno kad se već nešto desi, pa se posle pokvari, pa sad treba neko prvi da nazove. 

Ume tako da prođe nekoliko meseci, ali i godina. 

A najhrabriji smo kada savetujemo drugima šta treba i kako da urade i da se ne plaše. 

A kad sami treba da pozovemo ili pošaljemo poruku, krv nam jurne u glavu, nije nam dobro. 

Presmešno je.

Samo, eto, nisam razmišljala o toj temi, dok nisu naišla ova deca. 

Nadam se da će je pozvati, pa šta bude. 

недеља, 8. март 2015.

Poštovanje nije na poklon





Dakle, dobar dan ;)

Slušam neku muziku, kuckam nešto, čitam komentare na Fejsbuku, na Jutjubu, tvitove...

Intersantno je koliko su ljudi govna. Ne svi, naravno. Ali ne bih sad o izuzecima nego o pravilu.

Dakle, nije mi jasno kako neko može uporno da sere po stvarima, ljudima, svemu. Kako se bre ne umore i zar nemaju neka pametnija posla? 

Tako, recimo, vidimo ljude koji ispod neke pesmice na Jutjubu upadnu u takvu raspravu epohalnih razmera, koja se ponekad završi pretnjama O.O 
Te koliko je neki izvođač ružan, kako se obukao, pa nekako skoro uvek stignu do rasprave o religiji, vojimeocaisina...

Ili kad su u pitanju statusi i svavovi na društvenim mrežama. I umesto diskusije, to se pretvori u neargumentovano trolovanje.

Svaka čast, govnari :D

Jer vi ste savršeni. 


Šta vas zabole da li se neko obukao u kesu ili je homoseksualac, čime se bavi i kakva mu je faca. 

Ako ti se neko ne dopada, pa nemoj da se družiš sa tom osobom.

I ko je uopšte stručan da bilo šta kritikuje? Mišljenja su samo to, bila ona stručna ili ne.
Ako mi se nešto dopada, može stručnjak da mi mantra svakog dana kako to ne valja. I obrnuto. 

Ne valja? Super, ajd sad kreni lagano putem svojim, savršenim, nepogrešivim, istančanog ukusa, a s mene sjaši. 

Ok, izbacih ja iz sebe frustraciju. 

Ali zašto sam, u stvari, besna na tzv. trolove. Evo zašto. Njima je to kao hobi i ne razmišljaju mnogo o tome šta kome govore i na koji način. Ne znaju priču ljudi koje vređaju.

Reči bole. Bole kao udarci. Čak i kada smo u fazonu "Boli me za ono što drugi misle", ružne reči se urezuju u podsvest. I čim moraš da kažeš kako te briga, znači da nisi ravnodušan. Ravnodušni ljudi ne govore to. Oni žive to.

Zato pazite kako koristite reči i u kom pravcu. Kad-tad naletećete na nekog elastičijeg, pa vam se obiju o glavu. 

A onda će biti igračka-plačka. Ništa na ovom svetu nije džabe. Sve mora da se kupi i proda. Mada ne za pare, nego po zasluzi.

Zaradite i zaslužite poštovanje. Ne dobija se gratis.

четвртак, 5. март 2015.

Ne možeš ti da budeš toliki kreten koliko ja mogu da budem ljubazna




Znate one ultra nadrkane ljude koji kao da se bude sa motkom u guzici?

Da, znate ih :D

Pitam se šta im fali u životu pa sikću okolo na ostali svet koji jednostavno pokušava samo da živi taj dan što je prijatnije moguće.

Pitam se da li je potrebno više energije da bi bio fin ili da bi bio drzak.

Da li je toliko teško reći "dobar dan" i "doviđenja", "hvala" i "izvolite"?

Ej, pa nismo mi zajedno ovce čuvali, a i da jesmo ne možeš da mi se obraćaš sa akcentom koji vuče na siktanje.

Prosto te nateraju da im se najebeš svega.

I to onda tako stvori taj neraskidivi krug neprijatnosti i loših manira i vređanja.

I više nije ni bitno ko je počeo, bitno je završiti s tim.

Hvala bogu pa ima dana kada sam malo pametnija i na svako izdrkavanje – radnika na šalteru, u biblioteci, prodavnici... odgovaram najsrdačnijim osmehom.

Na svako njihovo brecanje ja glasno i veselo kažem "hvala lepo", "prijatan dan".

Treba samo da im vidite face.
Kao da su se slučajno ukakili pa seli sa punim gaćama.



I priznajem, to je neka vrsta osvete koja ne izgleda tako, jer ne možeš ti da budeš toliki kreten koliko ja mogu da budem ljubazna.

I nekakako onda ne izlaziš iz prostorije nadrkan s maštovitim scenarijima u glavi šta bi mu sve rekao, pa kreneš i da se vratiš, da mu opsuješ sve po spisku, održiš predavanmje. Ideš tako dva-tri kilometara maštajući o tome "šta si mu sve rekao".

Posle pričaš prijateljima kako su ljudi kreteni i da više nikad nećeš da ideš tamo - stoka jedna nevaspitana! Verovatno ni dva razreda osnovne škole nema. Bla-bla-bla...

A kada upotrebiš mantru "dobar dan, kako ste, hvala najlepše, prijatan dan", izađeš sa osmehom i zaboraviš na "ukakenu" personu čim zakoračiš na ulicu.

Budite fini jedni prema drugima, čak i ako ste nadrndani tog dana, promenite taj začarani krug, obrnite ga u svoju korist.

Biće lepo i vama i njima.

U to ime, želim vam jako prijatan dan. 
Hvala vam na pažnji.  

уторак, 3. март 2015.

Imam jednu žalbu – za medalju!



Probudim se odlučna jutros.

Rešila sam da se ne žalim ni na šta nedelju dana!
I zabrljala čim sam otvorila usta. U stvari, i pre toga, čim sam imala prvu misao u glavi, koja glasila: Jao, kako mi se spava...

’Beš mu sve! A baš sam čvrsto rešila da obavim taj eksperiment, i to uspešno.

E, sad, znam da to nije samo moja boljka, svi se žale na našto često. Samo ponekad nisam sigurna da li se žalim iz navike ili zato što mi je stvarno teško.
Lako se čovek navikne da kukumavči i čeka nekoga da ga spase. A malo je teže ćutati i delati, probijati se kroz rudnk kljakavom motikicom, a svaki čas može da vam se sruči sve na galavu.
Valjda zato često osećamo kao da nosimo teret celog sveta na ramenima.


Da pogledamo hronološki:


•    Ustanem, žalim se na rano ustajanje
•    Na slab pritisak vode.
•    Na gužvu u saobraćaju. 
•    Na izbor muzike u prevozu.
•    Na milion obaveza na poslu.
•    Na dug put nazad s posla.
•    Na red u prodavnici, na grejanje u prodavnici (hoće da nas pobiju)
•    Na nered koji zateknem kod kuće.
•    Žalim se ako me boli glava, ako sam gladna, ako mi se spava.
•    To već počinje toliko da me smara da se sad žalim na samu sebe.

Tako možete da postanete jedan od onih koji je vikao „vuk!“, pa kad stvarno imate problem, niko ne obraća pažnju na vas.

Pa čak i kada se ne žalite, uvek se nađe neko ko želi vama da se požali i vi onda saosećate, priznavajući da je predmet žalbe vredan žalbe i tako to postane tvoj problem, iako nije.

To je postala tako česta pojava da se prosto iznenadim kada mi neko na pitanja „Šta ima, kako si?“ odgovori sa „Super sam, sve je ok“.

U šoku sam, jer obično čujem „Evo, nekako guram“ ili „Sranje je, ali šta da se radi“ ili me odmah povuče za rukav i povede u svom pravcu, bez obzira što sam krenula u suprotnom i ispriča mi celu svoju „tužnu priču“.

Sve sami smarači, uključujući i mene.

I tako se nešto mislim... Ko zna, možda sutra konačno započnem taj eksperiment.
Javiću vam koliko sam izdržala.



субота, 28. фебруар 2015.

Kad porastem, biću baba, ali odmah




Da vam kažem, jedva čekam da odem u penziju, ako je bude bilo, ako se ne bude radilo doživotno ili Srbija nekako bude preorana, pa sravnjena sa zemljom.

Dakle, želim da ustanem kad hoću, a to će verovatno biti u 7 ujutru. Sve babe to rade, ne znam u čemu je fora, valjda to uspavljivanje u fotelji sa prvim kokoškama ima nešto sa tim.

Onda kad ustanem malo da počistim, da odem do prodavnice, pa onda lepo da mi moj deda skuva neki drnč, pa da posedamo u fotelje i čitamo, masiramo noge, pa kad zapičimo u šetnju popodne. Da pokupimo neku bednu penziju i da kupimo banane ili tako nešto mekano. 

Kad ste u 20-im sve je super, mladi ste, puni snage, ludilo, najlepši ste, a onda dolaze te neke kasnije 30-te i 40-te, kad niste ni baba ni devojka. 

Šta tu da se radi kad nastupi kriza srednjih godina? Svi pričaju o pubertetu u adolescenciji, ali niko ne priča o pubertetu u srednjim godinama. 

Tu se isto menjaju hormoni i ceo sistem se ponovo poremeti, spreman za starost. 

Možda je taj drugi pubertet i zajebaniji baš zbog toga. 

I onda se kupuju motori, seksi oprema od glave do pete i ona druga, neki primerci nabave ljubavnice, ljubavnike ili i jedno i drugo.

I tu postoji tačna razlika između nekog ko malo osveži stajling i prevozno sredstvo i onog ko poma'nita. 

E, pa kakva sam ja, čini mi se da ću poma'nitati tu negde na početku 40-ih – kupiću jedrilicu i poginuti u bari nekoj, nekom jezeru, nešto. 

Zato bih ja da pređem u babu posle tridesetih. Lepo, nema ljubomore na mlade cice, nema brojanje sedih, nema razmatranja fejs-liftinga... 

Daj baba da budem, da imam popust na prevoz, na biblioteku, u prodavnici, bisere na sebe da okačim, čipkane rukavice i pleteni šešir, ima da budem tako šik. 

Sve ti je oprošteno kad misle da si izlapeo.

I šta sve možeš da čuješ i vidiš dok se praviš da si gluv i poluslep. 

A i nekako sam uvek volela stare ljude, ima nešto u njima što nema u mladima. Neki mir, ne pomirenje sa sudbinom ili tako nešto, nego kao da su „ukapirali“.

Oni se ne nerviraju zbog stvari zbog kojih se mi nerviramo.

Kažu bitno je da smo zdravi i da ima da se jede, šta ostalo može da bude problem.

A ja brinem i brinem i brinem, a zdrava sam i imam šta da jedem.

Hmmmm...

Dakle, kad porastem, biću baba!

Nadam se, mnogo nalik mojoj. 


P.S. A nadam se da ću završiti OVDE. Jer, manekenka da budem.